Autofagija je unutarstanični proces uključen u razgradnju neželjenih citoplazmatskih komponenti poput proteina, lipida, nukleotida i sl., ali i staničnih organela s ciljem ponovnog korištenja degradiranog sadržaja u biosintetskim procesima ili za stvaranje energije. Upravo zbog toga autofagija se smatra jednim od glavnih mehanizama adaptacije stanice na nepovoljne unutarstanične uvjete kao što su deprivacija hranjivih tvari, hipoksija, signali urođene imunosti i brojni drugi. Osim fizioloških signala, proces autofagije može biti ometen korištenjem različitih farmakoloških agensa koji potiču njenu aktivnost, ili pak inhibiciju. Poznate su njene brojne fiziološke uloge, a jedna od najvažnijih je ona u razvoju i diferencijaciji. Budući da između ostalog ima utjecaj i na megakariopoezu i trombopoezu, u ovom radu Western blot analizom i korištenjem protutijela na LC3-II specifični marker autofagije, pratili smo njenu razinu u različitim razvojnim stadijima primarnih mišjih megakariocita i trombocita, te u ljudskoj megakariocitnoj staničnoj liniji DAMI. Nadalje, razinu autofagije analizirali smo i u megakariocitima iz koštane srži tretiranim induktorom ili inhibitorima autofagije. U konačnici, LC3 protein u DAMI stanicama pratili smo njihovom transfekcijom mRFP-GFP-LC3 plazmidom s ciljem analize autofagijskog fluksa. Prisutstvo LC3 proteina vidljivo je u obliku fluorescentno obojenih vezikula koje koreliraju s autofagijskim strukturama unutar stanice. Na temelju dobivenih rezultata, utvrdili smo da razina LC3-II raste s diferencijacijom megakariocita, te da je autofagijski fluks veći u nezrelijim stanicama.