Alzheimerova bolest (AD) je najučestalija degenerativna bolest središnjeg živčanog sustava od koje boluje više od 48 milijuna ljudi i predstavlja 5. najčešći uzrok smrti u svijetu. AD obilježava povišena razina β amiloidnih peptida (Aβ peptida) i hiperfosforiliranih Tau proteina koji uzrokuju gubitak sinapsi te odumiranje neurona. Bolest se javlja u dva oblika (sporadični i nasljedni), a njihovom nastanku pridonose brojni genetički i okolišni čimbenici. Sporadični oblik AD je uglavnom nepoznata uzroka, dok je nasljedni oblik posljedica mutacija na kromosomima 14 (gen za presenilin 1), 1 (gen za presenilin 2) i 21 (gen za amiloidni prekursorski protein). Tijekom napredovanja bolesti, koje obično traje od tri do devet godina, javlja se gubitak pamćenja, dezorijentiranost u prostoru, promjena osobnosti, a naposljetku dolazi do cjelokupnog poremećaja kognitivnih sposobnosti te smrti oboljelih. Još uvijek nije otkriven djelotvoran lijek koji bi spriječio ili odgodio razvoj bolesti, već zasad postoje lijekovi koji u manjoj mjeri poboljšavaju kogniciju i pamćenje bolesnika u ranijim stadijima bolesti. Brojni proteini su uključeni u patološke procese prisutne u AD, a njihova ekspresija je uz ostalo kontrolirana i modulirana malim nekodirajućim RNA molekulama (miRNA). Komplementarnim vezanjem za nekodirajuća područja mRNA molekula, miRNA reguliraju ekspresiju proteina na posttranskripcijskoj razini i održavaju homeostazu staničnih procesa. Smatra se da promjene u ekspresiji miRNA dovode do poremećene regulacije aktivnosti brojnih proteina i promjene u njihovoj funkciji te posljedično i do patoloških procesa koji dovode do razvoja AD. Kako promjene u ekspresiji miRNA nastupaju prije manifestiranja simptoma AD, one predstavljaju potencijalan dijagnostički biomarker za rano otkrivanje bolesti. Razumijevanje uloge miRNA molekula u nastanku i razvoju AD moglo bi pridonijeti razvoju novih postupaka u dijagnostici i liječenju ove bolesti.